Kobne posljedice političkih kalkulacija

Hrvatska je već cijelo desetljeće prezadužena zemlja, kako država, tako i građani (oni posljednjih nekoliko godina posebno). Dug i države i građana posljedica je neracionalnog trošenja, posebno države, jer građani su svoj dug u većem dijelu utrošili na ulaganja u svoj standard (stanovi, kuće, poduzetništvo) pa je to ipak neka vrijednost, a država je u najvećem dijelu (osim za autoceste) trošila na kupovanje socijalnog i političkog mira razbacujući novac da bi se dobili sljedeći izbori.

Ministarstvo financija: očekuje li građane pojačana porezna presija i u 2014?

Ako se tomu pribroje potezi države iz devedesetih godina, kojima je uvelike rasprodano nacionalno bogatstvo, bilo putem privatizacije, bilo putem otkupa društvenih stanova, jasno je da je Hrvatska na rubu bankrota, jer nema gotovo ništa više prodati ili založiti.

Na primjeru otkupa društvenih stanova, gdje je manjem dijelu pučanstva predana u ruke golema materijalna imovina uz simboličnu naknadu, a sve da bi se osigurala pobjeda na jednim od izbora, vidimo koliko je utjecaj politike bio štetan na odluke koje se tiču financijskoga statusa zemlje. Nakon privatizacije i prodaje stanova krenulo je vanjsko zaduživanje (koje je do 2000. bilo u podnošljivim okvirima samo zbog činjenice što hrvatske vlade dotad nisu ni mogle dobivati kredite u inozemstvu). Svako vanjsko zaduživanje zapravo je bilo guranje nacije u bankrot, a sve u namjeri da se dobiju još pokoji izbori i zadrži vlast pod svaku cijenu. Ceh toga, naravno, plaćamo svi.

I najnovije zaduživanje u inozemstvu pokazuje istu tradiciju i ove Vlade. Ministar Linić nedavno je uzeo vrlo skup novac u inozemstvu da bi spriječio bankrot države prije drugoga kvartala sljedeće godine, a nakon toga je i sam najavio približavanje Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) i pristajanje na njihove uvjete. MMF naravno nije bauk i u konačnici je postupanje po pravilima MMF-a nešto što sigurno dovodi do uravnotežene potrošnje i smanjena pritiska na proračun. Vlada premijera Milanovića tako će se u predizbornoj godini suočiti sa činjenicom da će morati provoditi nepopularne mjere čišćenja državne administracije, smanjivanje broja ili čak ukidanje županija i druge mjere smanjenja državnoga proračuna. Tu, jasno, neće pomoći pozivanje na grijehe HDZ-a, koji su nesporni, ali ova Vlada propustila je u startu učiniti nešto da smanji državne troškove, a jedina su dva područja na kojima trenira strogoću školstvo i zdravstveni sustav. Oba ta sustava treba mijenjati i podvrgnuti reviziji i troškova, ali i procedura, no istovremeno nisu učinjene nikakve promjene u državnom aparatu, posebice u onom regionalnom i lokalnom, jer su tu zapravo najveći interesi političkih stranaka za preživljavanje. Moja već objavljena teza o tome da političke stranke imaju prešutni sporazum da ne diraju lokalne uprave (općine, županije), ne zbog „visokih“ standarda demokracije, nego zbog vrlo jasnih egoističnih interesa održavanja partijskih aparata putem fine kapilarne mreže koja je kao opasni i otrovni bršljan prožela cijelu naciju. Napad na učitelje i liječnike potpuno je promašen s pozicija financijskih ušteda jer te su dvije grane potrebne za dalji razvoj i za održavanje nacije zdravom, što nema cijene. I najjednostavnijim je pragmatičnim pristupom jasno da zdravstvo mora biti na usluzi onima koji stvaraju, a sada je to definitivno ugroženo.

Nedavno se u javnosti počelo pričati i o monitoringu Europske Unije. EDP (excessive deficit procedure) postupak je kojim Europska Unija reagira na prekomjerno zaduživanje proračunskih okvira pojedinih članica. Mehanizam funkcionira i u smislu „premalog“ deficita, ali to s Hrvatskom nažalost nije slučaj. Mehanizam se pokreće nakon prelaska proračunskog deficita i zapravo je postupak kojim se od države članice traži usklađenje, tj. smanjenje proračunskoga deficita u zadane okvire. Ovisno o stanju deficita, mjere se postavljaju na tri ili šest mjeseci nadzora. Učinci EDP-a slični su i mjerama koje MMF uvjetuje kada odobrava sredstva za prevladavanje financijskih nestabilnosti i vrlo je vjerojatno da će Hrvatska ući kumulativno u postupak EDP-a i neki oblik aranžmana s MMF-om.

Pokazatelji za treći kvartal ove godine su takvi da je jasno kako će godina završiti i da se prognoza o rastu nacionalnoga proizvoda Milanovićeve vlade neće ostvariti, nego će okončati negativnim predznakom. Nema realnih elemenata za mogućnost poboljšanja toga u prvom kvartalu 2014, što će dovesti do ranoga rebalansa proračuna, ali paralelno s time svako će dalje zaduživanje u inozemstvu biti onemogućeno. Zadnje skupo zaduživanje – za koje se u kuloarima priča da je bilo ponuda ruskih banaka za jeftinije financiranje, ali Linić se odlučio za tradicionalno američko tržište – uvjeren sam, posljednje je na otvorenom financijskom tržištu. Linić je platio – oprostite, mi ćemo plaćati – skupu cijenu tog zaduživanja (realno preko 6,5 posto, što je puno previše za suvereni dug u današnjim uvjetima). Već sada je jasno da će se porezna presija još više pojačati, posebno na vrlo tanak i slab srednji sloj, koji ionako jedva preživljava. Tako je, primjerice, srednji sloj u menadžmentu onaj koji drži strukture kompanija, a taj je sloj u Hrvatskoj kažnjen oporezivanjem. Sve druge zemlje u regiji, uključujući Austriju i Italiju, a posebno Srbija i Mađarska, imaju znatno povoljniju razinu oporezivanja toga sloja. A sada se predlaže oporezivanje dodatnoga rada te se tako potiče dobra stara uravnilovka da svi imaju jednako, pa makar i ništa! Rad i želja za stvaranjem najnovijim se poreznim mjerama kažnjavaju i vraćamo se na onu staru: Ne mogu me tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi.

To, naravno, govori i o mentalnom sklopu pred­lagatelja takvih poreznih mjera te nije samo paničan potez zatvaranja proračunskoga prihoda. Jer, ruku na srce, moglo se i oporezovati kapital, financijske prihode i slične prihode koji nisu od rada i da se dođe na razine susjednih zemalja efekti bi bili mnogo manje štetni nego ovi sada.

EDP i MMF do sredine 2014. bit će glavni kreatori državne proračunske politike, što zapravo znači da Hrvatska gubi još jedan element samostalnosti i državnosti. To smo naravno sami krivi, nema više Srba da nam odnose pare u Beograd, ćirilica nam sigurno ne utječe na proračun, pa ni pitanje ustavnog definiranja braka nema nikakve veze s financijskim stanjem u zemlji. Moramo se pripremiti na vrlo teške rezove u trošenju proračunskih sredstava. Čeka nas pozicija Irske od prije nekoliko godina (što je nota bene rezultiralo i veliki odljevom mozgova iz Irske!) ili pozicija Grčke od prije godinu dana.

Koliko god bih rado da sam samo zloguka sova i da griješim u svojim procjenama, uvjeren sam da je to scenarij koji se više ne da izbjeći.

Neće, dakako, Hrvatska propasti, država neće preko noći bankrotirati, ali će posljedice neodgovorna ponašanja političara prema državnom – narodnom – novcu biti teške i dugotrajne. Odljev mozgova (brain-drain) zasigurno je jedna od njih koja se već u medicini i zbiva, ali tu će biti i udaraca na suverenost Hrvatske kao države koji će zauvijek promijeniti naš položaj u budućnosti Europske Unije.

Ono što ne znam jest kako će političari pokušati spasiti svoj otrovni bršljan lokalne uprave i javnih poduzeća, kojim će se trikovima uteći da spase svoje partijske interese samo da bi nama mogli vladati. Kaže narod da vrč ide na vodu dok se ne razbije, a taj je vrč već dobrano namočen!